Menahem Begin
Menachem Begin מנחם בגין | |
---|---|
6. Premijer Izraela | |
Mandat 22. lipnja 1977. – 10. listopada 1983. | |
Prethodnik | Yitzhak Rabin |
Nasljednik | Yitzhak Shamir |
7. Vrhovni zapovjednik Irguna | |
Mandat 1943. – 1948. | |
Prethodnik | Yaakov Meridor |
Nasljednik | nitko, organizacija ukinuta |
Rođenje | 16. kolovoza 1913. Brest-Litovsk, Bjelorusija (tada Rusko Carstvo) |
Smrt | 9. ožujka 1992. Tel Aviv, Izrael |
Politička stranka | Likud |
Supružnik | Aliza Begin |
Potpis | |
Menachem Wolfovich Begin (hebrejski מנחם בגין, Brest-Litovsk, 16. kolovoza 1913. - Tel Aviv, 9. ožujka 1992.) je bio vođa Irguna, političar i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1978. Također je bio 6. premijer Izraela od 21. lipnja 1977. do 10. listopada 1983. Sudjelovao je je na pregovorima u Camp Davidu sa egipatskim predsjednikom Muhamadom Anwarom el-Sadatom, zbog čega su zajednički dobili Nobelovu nagradu za mir 1978.
Njegov najveći doprinos izraelskoj državi je postizanje prvog mirovnog sporazuma sa Egiptom i neutraliziranje egipatske armije.
Begin je rođen u Brest-Litovsku, tada još uvijek dijelu carske Rusije, koji je bio dio Poljske od 1919. do 1939. a danas je dio Belorusije i poznat je pod imenom Brest. Od 1939. bio je vođa cionističke organizacije Betar. Od 1940. do 1941. je bio u zatvoru u SSSR-u. Godine 1941., nakon puštanja na slobodu po sporazumu Sikorski-Mayski, je stupio u poljsku (andersovu) vojsku, ali je neslužbeno otpušten iz te vojske zajedno sa mnogim drugim židovskim vojnicima.
Begin se tada preselio u Britansku Palestinu, gdje je ubrzo postao poznat kao žestok kritičar glavne struje cionizma, i pristalica radikalnijeg revizionističkog cionizma. Godine 1942. je stupio u Irgun (poznat i kao Etzel) i 1943. postao njegov vođa. Bio je odgovoran za postavljanje bombe u jeruzalemski hotel Kralj David, koji je u to vrijeme bio britansko administrativno i vojno sedište, i tada je ubijena 91 osoba. Godine 1948. je bio u centru afere oko prebacivanja Irgunovog oružja u Izrael, što se završilo potapanjem broda Altalena u paljbi koju je naredio premijer David Ben-Gurion.
Irgun je zajedno sa podzemnom grupom Lehi, (poznatom i pod imenom "Surova banda"), široko osuđivao veliki broj Židova, posebno Bena-Guriona, kao terorističke organizacije. Ubrzo nakon formiranja države Izrael su raspuštani od strane izraelske vlade.
Godine 1948., Begin je osnovao desničarsku političku stranku, Herut, koja je kasnije postala znatno veća stranka, Likud. Između 1948. i 1977., pod Beginom, činila je glavnu opoziciju dominantnoj Izraelskoj radničkoj stranci u Knessetu (izraelski parlament).
Dana 21. lipnja 1977. Menahem Begin je postao 6. premijer Izraela, i prvi koji nije bio iz radničke stranke.
Godine 1979., Begin je potpisao Izraelsko-egipatski mirovni sporazum sa Anwarom al-Sadatom. Po tom sporazumu, Izrael je predao poluotok Sinaj Egiptu. Ovo je značilo i rušenje svih izraelskih naselja u ovoj zoni . Begin se suočio sa snažnom unutrašnjom opozicijom ovom potezu, što je dovelo do podjele u njegovom Likudu.
Godine 1981., Begin je naredio bombardiranje iračkog nuklearnog reaktora Tammuz. Ubrzo potom, Begin je istakao da "Ni po koju cijenu nećemo dozvoliti neprijatelju da razvije oružja za masovno uništenje protiv naroda Izraela." Ova promjena u izraelskoj nuklearnoj politici je danas poznata kao Beginova doktrina.
Goine 1982. Beginova vlada je izvršila invaziju na Libanon, ističući potrebu da se PLO odbaci izvan raketnog dometa izraelske sjeverne granice. Ovim je započelo izraelsko angažiranje u južnom Libanonu, koje je trajalo tri godine (uz ograničeno izraelsko prisustvo u Libanonu nastavljeno do 2000.). Prema reporteru Haaretza, Uziju Benzimanu, tadašnji ministar odbrane, Ariel Šaron je prevario Begina u vezi sa svrhom ovog rata i produžio ga bez dozvole. Šaron je tužio Haaretz i Benzimana 1991. i suđenje je trajalo 11 godina, tijekom kojih je jedan od najznačajnijih trenutaka bilo svedočenje Benija Begina, Menahemovog sina, u prilog obrane. Šaron je izgubio parnicu.[1]
Begin je u mirovinu otišao u kolovozu 1983., duboko razočaran i u depresiji zbog rata, suprugine smrti, i svoje bolesti. Umro je u Tel Avivu 1992.
U veljači 2005. Begin je izabran za "najvećeg izraelskog vođu" sa 32,8 % glasova.
Eksterni linkovi
- Menachen Begin Center Arhivirano 2008-12-16 na Wayback Machine-u
- Menahem Begin - 6. premijer Izraela
- p
- r
- u
1901. Henry Dunant i Frédéric Passy • 1902. Élie Ducommun i Charles Albert Gobat • 1903. Randal Cremer • 1904. Institut de Droit International • 1905. Bertha von Suttner • 1906. Theodore Roosevelt • 1907. Ernesto Teodoro Moneta i Louis Renault • 1908. Klas Pontus Arnoldson i Fredrik Bajer • 1909. Auguste Marie François Beernaert i Paul-Henri-Benjamin d'Estournelles de Constant • 1910. IPB • 1911. Tobias Michael Carel Asser i Alfred Hermann Fried • 1912. Elihu Root • 1913. Henri La Fontaine • 1917. Crveni križ • 1919. Woodrow Wilson • 1920. Léon Bourgeois • 1921. Hjalmar Branting i Christian Lous Lange • 1922. Fridtjof Nansen • 1925. Austen Chamberlain i Charles G. Dawes
1926. Aristide Briand i Gustav Stresemann • 1927. Ferdinand Buisson i Ludwig Quidde • 1929. Frank B. Kellogg • 1930. Nathan Söderblom • 1931. Jane Addams i Nicholas Murray Butler • 1933. Norman Angell • 1934. Arthur Henderson • 1935. Carl von Ossietzky • 1936. Carlos Saavedra Lamas • 1937. Robert Cecil • 1938. NIOR • 1944. Crveni križ • 1945. Cordell Hull • 1946. Emily Greene Balch i John Mott • 1947. Kvekeri i AFSC • 1949. John Boyd Orr • 1950. Ralph Bunche
1951. Léon Jouhaux • 1952. Albert Schweitzer • 1953. George Marshall • 1954. UNHCR • 1957. Lester B. Pearson • 1958. Dominique Pire • 1959. Philip Noel-Baker • 1960. Albert Lutuli • 1961. Dag Hammarskjöld • 1962. Linus Pauling • 1963. Crveni križ • 1964. Martin Luther King • 1965. UNICEF • 1968. René Cassin • 1969. ILO • 1970. Norman Borlaug • 1971. Willy Brandt • 1973. Henry Kissinger i Lê Đức Thọ • 1974. Seán MacBride i Eisaku Satō • 1975. Andrej Saharov
1976. Betty Williams i Mairead Maguire • 1977. Amnesty International • 1978. Anwar Sadat i Menachem Begin • 1979. Majka Tereza • 1980. Adolfo Pérez Esquivel • 1981. UNHCR • 1982. Alva Myrdal i Alfonso García Robles • 1983. Lech Wałęsa • 1984. Desmond Tutu • 1985. IPPNW • 1986. Elie Wiesel • 1987. Óscar Arias • 1988. Mirovne snage UN-a • 1989. Dalaj Lama • 1990. Mihail Gorbačov • 1991. Aung San Suu Kyi • 1992. Rigoberta Menchú • 1993. Nelson Mandela i F. W. de Klerk • 1994. Jaser Arafat, Šimon Peres i Jichak Rabin • 1995. Udruga Pugwash i Rotblat • 1996. Carlos Filipe Ximenes Belo i José Ramos-Horta • 1997. ICBL i Jody Williams • 1998. John Hume i David Trimble • 1999. Médecins Sans Frontières • 2000. Kim Dae-jung
2001. Ujedinjene nacije i Kofi Annan • 2002. Jimmy Carter • 2003. Širin Ebadi • 2004. Wangari Maathai • 2005. IAEA i Mohamed ElBaradei • 2006. Muhammad Yunus i Grameen banka • 2007. Al Gore i IPCC • 2008. Martti Ahtisaari • 2009. Barack Obama • 2010. Liu Xiaobo • 2011. Ellen Johnson Sirleaf, Leymah Gbowee i Tawakel Karman • 2012. Europska unija • 2013. Organizacija za zabranu kemijskog oružja • 2014. Kailaš Satjarti i Malala Jusafzai • 2015. Tuniski nacionalni kvartet • 2016. Juan Manuel Santos • 2017. ICAN • 2018. Denis Mukwege i Nadia Murad • 2019. Abiy Ahmed Ali • 2020. Svjetski program za hranu • 2021. Maria Ressa i Dmitrij Muratov • 2022. Ales Bjaljacki, Memorial i Centar za građanske slobode • 2023. Narges Mohamadi